Na francuskom sve što progovoriš zvuči kao sočna kruška pečena
u bijelom vinu sa cimetom i karanfilićima.
Drvene stolice u trokiranom izdanju odolijevaju pariškim vjetrovima
dok oko njih kljucaju goluždravi golubovi
moleći univerzum za parče hljeba.

Jesen je.
Drveće se okitilo svim bojama ovog svijeta,
kao šiparice koje iz internata izađu
pa zelenu uniformu zamijene onim što im odavno na duši leži.

Oduvijek sam voljela jesen.
Stamenitost stabala da u najljepše ruho obuku
haljinu koju će uskoro sa sebe zbaciti zauvijek.
Ona ne žale za onim što je prošlo,
ne tuguju za beharom i težinom ploda koji ih je još maločas povijao do zemlje.
Ona znaju da sledeće proljeće ciklus počinje ispočetka
jer ništa nikad ne umire stvarno
samo se pretvara.

Prvi put ove godine
dopustila sam sebi da izgovorim te strašne riječi
“tu me manques”.
Slile su se niz moje usne, obavile mi kičmu šuškavim plaštom ljubavi,
ostavljajući me istovremeno prestravljenom i zahvalnom.
Te tri riječi na svakom jeziku zvuče zagrljajno.

Dopustih sebi da ovjerim nedostajanje
čega sve ne u tom trenutku.
Mene.
Francuske.
Strazbura.
Emocija koje su kroz mene protutnjale u tom prošlom životu
i postavile temelj za svaki budući.

I da li mislite da je slučajnost što sam sjela u mali kafe
na uglu avenije zvane “sigurnost”?
Avenue de Segur, broj 8.
Luka sigurnosti, 8 godina.
Svemir je nekad šaljivđija.
A i ja u svemu mogu da nađem znakove pored puta,
samo ako se zagledam.

Sjedeći tako, otvorilo se nebo prije kiše,
kroz otvor oblaka u obliku srca
pojavilo se sunce.
Da me obasja, da me zagrije, da mi pokaže da sam zauvijek sigurna.
Gdje god da sam.
Ja moju sigurnost nosim iz drugih sazviježđa,
ona obitava u mom zagrljaju,
samo pitajte ljude koje često grlim.

Jednaki omjer nedostajanja i zahvalnosti,
uz kapućino i kroasan,
pa zar je mogla ljepše da se dočeka ova jesen?