Moja tuga treba pozornicu

Scenario je svaku put isti. Osoba A je tužna. Osoba A tugu preživa i preživljava sama, pa u nekom momentu poželi da tugu podijeli sa osobom B. Osoba B u sebi otvara duboko usađeni manifesto kako se odnositi prema osobi A.

Potrebno je, naime, zakrpiti tugu. Što prije je otkloniti. Što više osoba B voli osobu A, to će se više osoba B truditi da prođe kroz šablon da bi osobi A tu tugu izbila iz glave.

Čin prvi – nemoj da se brineš.
Čin drugi – sve će biti u redu.
Čin treći – ti i jača/jači od toga.
Svjetla se pale, počinje pauza – hoćeš da ti donesem vode?
Čin četiri – javi mi kako si.
Čin peti, zavjesa, eksplozija u sali – da ti ja kažem kako sam ja ili neko koga ja znam preživjeli i bolje podnijeli to kroz šta ti sad prolaziš.

Oni malo svjesniji, uključe i dramske efekte. Zagrljaj, milostiv pogled sa obaveznim nagibom glave na jednu stranu, hvatanje za ruku.

Šekspir bi bio ponosan. Neko je, nekada, izmislio jedinstveni manifesto kako se odnositi prema ljudima koji tuguju. Izdržao je taj i takav manifesto generacije ljudi i preljudi, održao se kao jedno oralno naslijeđe jedinstveno svima, sa blagim varijacijama s obzirom na mentalitet i kulturu. Jedna veličina pristaje svima.

Može li, uz ovaj sad body positivity trend, da se doda i neki soul positivity? Pa da svakom pristupamo individualno, ne tematski?

Ne tugujemo svi jednako.

Moja tuga zahtijeva pozornicu. I jednog nijemog posmatrača.
Kada dođe, a ne puštam je često na scenu, raspojasa se kao najljepša drag queen u sred Las Vegasa. Ona bi plakala, vikala, oštrila nokte na ivici klavira, cijepala sa sebe viskozne haljine, bijes koji je obavija sa sebe grebala do krvi. Vrtila bi se u krug, kao neki poludjeli derviš koji u svom transu ne mora više ni da čuje muziku da bi hvatao ritam. Njoj treba reflektor, treba joj nominacija za Oskara, zvučni efekti munja i gromova, taster pomoću kojeg će na sebe sručiti kofu vode u vrhuncu teatralnosti.
Moja tuga je glumica zlatnog doba. Ona frkće na interaktivno pozorište, na tu inovaciju modernog doba koje služi da samo oduzme pažnju njoj, koja se za tu ulogu pripremala cijelog svog života. Ona zahtjeva potpunu fokusiranost, pažnju i poluotvorena usta gledaoca koji je imao tu privilegiju da tu kartu na lutriji osvoji.

Jer zaista je tako. Ona ne izlazi često na površinu. Ja sam prestrogi režiser koji je tjera da besomučno vježba unutar svoja četiri zida i premijeru za javnost organizuje jednom u par godina. Ja sam najgori lukavac i preprodavac karata koji mušterije vreba i godinama ih uhodi da bude siguran da od te iste predstave neće poludjeti, da na njih neće ostaviti neizbrisiv trag, istovremeno se nadajući da hoće. Ja sam pomoćna glumica koja se ponekad otvori jednom riječju ili rečenicom, da bi ispitala teren, da provjeri da li će osoba preko puta mene reagovati na način na koji moja tuga to zalužuje.

I skoro pa uvijek, ljudi padnu na testu. Teške predstave mijenjaju živote. One su teške s razlogom. Ako osoba uleti sa pola pažnje ili sa standardnim odgovorom biće sve u redu, ja kao režiser imam obavezu da svoju zvijezdu zaštitim, da ispred nje postavim hiljadu izbacivača i dvanaest redova nasmijanih agenata prodaje koji će ljude uputiti par sala dalje – na redovne predstave sreće, empatije, bosanskohercegovačkog humora i ljubavi.

Moja tuga pati sama. Ja je, kao brižna majka, sakrivam od drugih ljudi, ne bih li je zaštitila. Ponekad se zapitam da li joj činim medvjeđu uslugu? Da li propuštam priliku da se pronađe ta jedna osoba koja će shvatiti da je jedino što se traži – muk u prostoriji, privučena stolica u mračnom ćošku sobe, bezuslovna pažnja dok se na sceni odvija prijeko potrebni treći čin i mračna tišina kad se scena završi. Jer ona nije završena sa poslednjim okretom i ogoljenošću duše, scena se završava kad ta i takva tuga, izubijana, izmučena, ljubavna, na koljenima dovuče svoje slomljeno tijelo do osobe koja se u toj sobi nalazi, u njeno krilo nasloni glavu, isplače bogaoca i samu sebe, pa se dostojanstveno podigne, otrese skute i vrati u svoje odaje.

Njoj ne treba aplauz. Njoj treba prostor postojanja. Njoj treba neko ko će je pustiti da bude, ko će joj osvjedočiti i pokazati da je u redu što je došla. Što je tu takva kakva jeste. Društveno neprihvatljiva, kao i sve što pomjera granice.

Evo došla sam do kraja balade. Sad bih trebala izreći taj novi manifesto. Nove smjernice kako se nositi sa takvim tugama.
Onaj ko je mogao da čita između redova, već je pročitao.
Za one koji nisu, da ponovim.

Ne tugujemo svi jednako.

Jedini savjet koji imam bi bio – pitajte ljude koji prolaze kroz neku emociju: “Šta ti treba u ovom trenutku?” Šta god to bilo, dajte ako je u vašoj mogućnosti. Čak je opasno reći “Ja sam tu za tebe.”, opet je fokus na vama. Pitajte “Šta tebi treba?” Pitajte pitanja i slušajte beskonačno. Nikakve savjete, osim ako su zatraženi. Nikakvi scenariji o tome kako će biti bolje – osoba A je sigurno i sama svjesna svega toga te će se tome okrenuti samo dok iz sebe izbaci sve što treba.

A ako je odgovor na pitanje “Šta tebi treba u ovom trenutku?” nijemi pogled ili jedno tiho ‘ne znam ni ja šta mi treba’ – samo budite tu. Bukvalno sjednite u istoj sobi ili s druge strane telefonske žice i ćutite. Pustite tugu da se izvrišti. Nemojte prekidati svetu tišinu. Koliko god vam je teško što osoba koju volite pati – nemojte u tom trenutku pokušavati sebi da olakšate tako što ćete nju silom usrećiti. Tuga se onda osjeti minimizirano, neshvaćeno, nevoljeno, pa se povuče da duplo odtuguje u svojim odajama. I vrati se na bis još jača sledeći put.

Ćutite dok ona prva ne progovori. Dišite kako ona diše. Kad se dovuče do vas, stavite joj ruku na glavu i pustite je da se obezglavi. Budite zahvalni što imate privilegiju da joj svjedočite. Obično dolazi od ljudi koji baš vas znaju da slušaju kad vam je teško. I znam da nije lako, pošto se jako rijetko pokazuje, čovjek često reaguje iznenađeno, nesnađeno u trenutku, pa se osloni na društveno prihvatljive mehanizme i utabane fraze.

Valjda zato i pišem ovaj tekst. Ovo moje autovanje načina na koji ja tugujem je možda pandan mom prihvatanju takve tuge.
Kao neko ko se životima trudi da stepen nepotrebne drame svede na minimum, da fokus stavi na empatiju i bezuslovnu ljubav prema drugima i sebi, sasvim je u redu organizovati festival nepotrebne drame kad je tuga u pitanju. Jednom godišnje bar.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s