Tijelo

Uhvatim sebe ponekad kako se od sebe otimam.
Ono što tijelo osjeća, uzmem kao iskrzali ožiljak,
kao ranu koja zarasta,
pa je tako krtim i krunim dok ne prokrvari ponovo.
U tim linijama crvenila
koje taj trag kaplje stvara
ja vidim sve što jesam.

Vidim svoju srž, svoje jastvo, svoje ljubavi
sakrivene u preponama univerzuma
dok se oko mene obavija
u tantričkom ritmu spajanja.
Jer samo to i takvo jedinstvo nas i sprema
za sledeći život.

Otuđila sam se od tijela.
Nekada davno, kada su mi u ruku predate
uzde briga za druge ljude.
Ono je ostalo na stand by
na vječnom “samo da još ovo završim.”
Ako je tijelo naše unutrašnje dijete,
onda moje godinama čeka
da se dozovem pameti,
da ga prigrlim,
da mu dopustim da me voli
i da bude voljeno.

Napravi ponekad neki bunt
kao i pravo dijete što bi pravilo
da ga majka decenijama ignoriše.
Pa se uhvatim kako ga kudim,
obrazac koji sam u amanet dobila
“Nema potrebe za tim.”
Za nesavršenstvom, za ljudskošću,
za emocijom.
Za tobom.
A i zašto bi bilo, kad može da bude neka savršenija ti.
Po čijim mjerilima samo, bogovi modernog Olimpa?

Uhvatim sebe ponekad
kako se na atome rastavljam.
Ako duboko u sebi poslušam,
osjetim drevni zvuk vjetrova
i leda koji puca.
To se u meni ljubav otapa.
Vječna, topla, meka, zagrljajna.
Prijeti da preplavi planine očekivanja,
da natopi pustinje moranja
i potopi gradove surovosti prema samoj sebi.

Kako umu objasniti da se poplava tih razmjera
dobija kao dar od svemira
da će na površinu isplivati sve što treba,
a utopiti se sve što me sputava?

Tijelo je kao gusjenica koja u sopstvenoj svijesti
nema znanje da će postati leptir.
Nešto u njoj je tjera da nađe plodnu granu,
da se ovaploti u svojoj suštini,
u svemu što joj je suđeno i usađeno.
Um je nemirno dijete koje gusjenicu posmatra,
uznemirano čekajući da se nešto pokrene,
stalno zapitkujući kad će to više i gdje su krila,
tražeći dokaze i ne vjerujući da priroda zna šta radi.

Obje strane su potrebne za ovu predstavu,
za dvoboj svijesti i nesvijesti
koji se pred kraj uvijek sroči u jedan ritmični proces.
Ispunjen radošću uma kad krila napokon ugledaju svjetlo dana.
U tom momentu rađanja,
malo se ko sjeti da oplače gusjenicu i da joj se pokloni,
njoj koja se od života oprostila
u ultimativnoj žrtvi davanja
novoj svijesti koja je u njoj od pamtivijeka postojala.

Hvala ti saputniče,
na tome što si uvijek tu.
Što daješ.
I što čekaš.
Obećavam, krenula sam da te sretnem.
I da ti nadoknadim sve zagrljaje.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s