U meni postoji hiljadu svijetova
duboko isprepletenih
pulsirajućih
umirućih i oživljujućih u isti mah.
Za slobodu se bore žena svetica,
bludnica
ona koja diše kontrolu i sigurnost
sa onom koja bi se životno prepustila
pa makar je razapeli na četiri strane svijeta.
U meni obitava divlja žena
ona koja se bogu na obraz nasloni
da bi je u vrletima univerzuma
obljubio.
Ona je majka kraljica
svega što raste, što se rađa
i neumitna vladarka podzemlja,
života i smrti
i onog međuprostora igre koji se između njih namješta.
U toj teatrologiji svog postojanja,
iskaču svi arhetipovi ljubavi i mržnje,
kroz njene se ruke prenose generacijske traume i iscjeljenja.
Ona osjeća sve što joj dolazi
i za šta ni najmanje nije spremna
ali osjeća,
dok prema tom nespremnom i nesvjesnom hrli
ponukana nečim jačim od nje same
zavedena jedinstvom svega
i ošinuta potrebom za egom i granicama sebe.
Ta žena, to postojanje bivstva,
taj svaki mit i legenda,
taj potencijal što u svakoj od nas izgara,
pojavi se duboko u snovima,
u poeziji,
u mahnitom kucanju po tastaturi
i u riječima koje joj se kasnije ne čine njenim.
Kasnije kad sebi dopusti da je društvo ukalupi
jer kako se drugačije postoji osim u okvirima,
ili van istog, što je jedno te isto
jer obitavanje izvan okvira moguće je samo
ako okvir postoji,
to nas um zavarava lažnim prikazom kontrole
koja se generalno protivi onom prirodnom.
Žena koja zna da jeste
žena koja jeste da zna,
ona nema potrebu za kontrolom,
za sigurnošću
za validacijom
ona je slobodna od ovozemaljske iluzije
znajući da njena sigurnost ne dolazi od njenog ega i sujete
nego se nalazi u plodnoj zemlji
u koje uriva svoje figurativne bokove
dok duboko osjeća ritam svega vidljivog i nevidljivog.
Ta žena lovi i bude lovljena,
voli i bude voljena
istovremeno je i hetera i lolita
i djevojčica i žena
i svi ti njeni identiteti su samo prolazno stanje stvari
na putu talasanja divljine koja joj sleduje.
Toj i takvoj ženi priroda se klanja
taman toliko koliko i ona njoj,
one zajedno šume listovima borovih šuma,
dinama netaknutih pustinja
i jaucima amazonskih prašuma
u koje se neko dirnuo taknuti.
Njoj oltar pravimo,
dok je istovremeno u blato uvijamo
jer joj je mjesto i na vrhu i na dnu
u praiskonskom ritmu koji nam je sazviježđima zapisan.
Budi se, osjećam je u svakoj pori mog tijela
dok kroz obrasce prolazim
dok u život privlačim snažne žene i nejake muškarce
jer žena prvo pleme traži
pa onda u svakom dječaku vidi muškarca
sa kojim će započeti tu igru ženskog i muškog
Anime i Animusa
svjesnog i nesvjesnog.
Ona ne govori, ona reži.
I to je uredu,
niko me nikad na ljepši način nije volio
nego ona.
Sad je moj red.
Da zavolim nju.