Nekad i sad

Možda nisam bila voljena
na sve načine koji su mi bili potrebni.
Možda su moje ruke toliko puta ostajale prazne
da sam se u svemir ovako i vinula da bar neki zagrljaj dosegnem.
Možda su moji zglobovi bili utišavani
kad sam se u vječnom plesu okretala
pokušavajući svom silinom da muziku univerzuma
upakujem u zalogaj probavljiv za one koji svijet ne vide na isti način.

Možda sam hiljadama puta stajala
na vjetrometini dobra i zla,
nezaštićena i tako nježno ostavljena
da se u sebi sa kompleksom djevojčice suočim,
djevojčice sa šibicama,
u potrazi za vatrom dobrote u drugima.

Možda sam nekoć i imala nasušnu potrebu
da se u spasioca pretvorim
onog istog superheroja koji mi je bio potreban,
pa da, kao Atlas,
na plećima ponesem sve boljke koje i nisu bile moje.
Možda sam umjesto ružičastih naočala
ja u svijet unosila krvave boje ljubavi
koje sam uvijek svjesna bila.
Ljubavi koju sam zaslužila
onda kad sam se na ovu planetu sunovratila
iz neke paralelne dimenzije
u kojoj je sve čarolija,
nježnost protkana magijom
u kojoj vlada Šopenova muzika
i šećerna vata
i sve je čipkano i prozračno
i kao takvo lelujavo.
Lelujavo kao onaj osjećaj
kad se prepustim, kad se dopustim
da se i ovom svijetu pokažem
kao nježnica džinovskog stasa,
kad grlim strance i molim svoje anđele
za trenutak pažnje i ljude oko mene.

Možda sam se nekad i plašila svog postojanja
u nekim višim dimenzijama
pa sam se svom silinom svoga duha
pokušavala vezati za sve što je društveno prihvatljivo,
ta potraga za “biti normalna”
u svijetu za koji normalna nikad ne mogu biti
dovela me je do toga da shvatim
istinu svoga bivstvovanja.

Moja normalnost obitava u drugoj sferi postojanja.
Na ovaj svijet sam dolepršala da sve strane života osjetim,
da u svojoj fabrici nježnosti
od zla dobro napravim,
od neljudi ljude, pa me tako svemir i nagrađuje,
u mom su životu sve ekstrem pojedinci,
i hvala mu što se na duže zadržavaju samo oni
koji su puni ljubavi.

Došla sam da svijet prođem širom otvorenih očiju
i naručja,
za sve one kojima je zagrljaj potreban kao lijek.
Dat mi je blagoslov empatije
i prokletstvo nepostojanja ravnoteže
ja svoju empatiju osjećam kao radijaciju
potmulo i sveobuhvatno,
na ivici doziranja između ljekovitih i smrtonosnih doza
koje na sebi prvo isprobam.

Možda sam nekad samu sebe pokopavala,
pokušavajući da sahranim sve što je ono najljepše,
nerazumljivo, čudno i zrnasto.

Danas to nije slučaj.
Danas sam voljena.
Od sebe same, od drugih ljudi,
od univerzuma i bogova.
Danas sam svjesna sebe i truda koji sam u sebe uložila.
Danas, više nego ikad, vjerujem u dobro u ljudima
i razumijem ono manje dobro.
Danas ne osuđujem, prvo sebe, pa ni druge.
I sve može i sve hoće.
Sa jasnim granicama koje sam zaradila
dok sam se oko sopstvene ose obrtala
pokušavajući da svima ugodim.

Danas ni poeziju ne pišem za mase,
ja tražim svoje ljude,
mene pronalazi moje pleme,
kojima je čast svjedočiti.
I kad ponekad ljudski pokleknem,
pa se uželim kalupa i normalnosti,
pa mi univerzum to i takvo pruži,
shvatim da ne ide više tako,
ne mogu protiv sebe i na uštrb sebe,
jer na uštrb drugih ne idem nikad,
a trebalo bi.

Prvo masku sebi.
Da li staviti, ako je kiseonik.
Ili skinuti, ako je lažna predstava.
Pitanje je sad.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s