Hej ti, novorođena, ovaploćena, neoznačena
rodila se u karantinu
da bi shvatila da su sve prethodne verzije tebe
u drugom nekom karantinu bile
karantinu misli, zabrana i očekivanja.

Rodila se ti da mi dokažeš
da nisi lijena
da dovoljno spavaš kad imaš vremena
da si čista ženska energija
da si navikla da živiš u vremenu krize
ali si nepostojana u trenutku mira
kao lane tek stvoreno
koje ustane na noge
koje su njene, a kao da nisu.

Hej ti, ponosna sam na tebe, da znaš.

Ako je ikad bilo vrijeme da se paniči
posle rata
i svih ratova u tebi
ovo je.

A ti gle.
Nikad produktivnija, nikad spremnija
da se u sebe zaroviš
da sve što imaš na vidjelo izneseš
i prihvatiš.

Da shvatiš da si ne samo sposobna,
nego očarana da sa sobom provedeš
ostatak svojih života,
u trenucima dosade ti si
slikala
crtala
plesala
voljela
crtala sazvježđa povezujući mladeže na svom tijelu
to isto tijelo prihvatila
počela da osluškuješ šta ti poručuje
prestala da se kriviš kad nisi savršena
prestala da moraš
poželjela da hoćeš
dobila potvrdu da možeš
pisala
smijala se punim plućima
stapala se sa proljećem koje se rađa
sadila cvijeće
preživjela

živjela

Trebala je pandemija
da se u tebi nešto opusti
otpusti
da shvatiš koliko vrijediš
da shvatiš da nemaš strpljenja za glupave razgovore
da poželiš da se beskonačno zaljubiš
onako kako nisi od 2000-i neke
da se ušuškaš u sopstveni humor
u sve pjesme što voliš da pjevaš
a nisi smjela jer ti je neko nekad
rekao da ne znaš.

Trebalo je 40 dana izolacije
od fizičkog svijeta
da povežeš koliko se od sebe izolovati ne možemo
a i zašto bismo.
Ti dnevni sati provedeni sa prijateljima
zahvalnost na čudima tehnologije
zahvalnost na čudu porodice koju si sama izabrala
zahvalnost na sebi
na životu
na pogledu s terase
na suncu
na svakom milimetru stana
koji ti je savršeno ogledalo
na hrani
na kuvanju
na čišćenju
na jedinstvenoj kontroli da svoj prostor
učiniš zdravim
kad se svijet oko tebe rušio bolešću

ti si plesala.