Nisi ti ljube za sve ljude.
Ti si kao sunce,
koliko je tvoj sjaj hranljiv,
toliko je i opasan onima
koji na tebe nisu spremni.

Sve to tvoje beskončno davanje,
sve to što se kod tebe
u slapovima preliva,
ta ljubav, ljepota, dubina,
sve to koliko umiva,
toliko prijeti i da udavi.

Moraš, ljubičice jedna bezuslovna,
da naučiš šta i kome možeš da daš.
Još je važnije, Venero jedna,
da ne očekuješ da tebi isto to daju.

Nije što neće, nego što ne mogu.
I oni koji bi te osjetili,
ne mogu na dah toliko duboko
da zarone, a da se ne zakašlju.
Tebi to što ti treba
možeš da daš samo ti.
Ili drugi ljudi, ali u komadićima.

Ljubav koju zaslužuješ,
cijeli ćeš život sakupljati
kao sličice u albumu.
Što prije to shvatiš,
to prije će album biti pun.
I brže ćeš shvatati
kad si se u nekoj radnji
predugo zadržala,
pa ti Univerzum daje
sve dame duplikate.

Neke ćeš ljubavi tražiti
cijeli život,
mijenjaćeš pola života,
da ih na aukciji kupiš.
Za neke će to imati smisla,
drugi će biti skup falsifikat,
a neke nikad nećeš ni dobiti.

Dok god se u tvom životu
ta potraga za ljubavlju
svodi na igru, na luksuz,
a ne na nasušnu potrebu,
bićeš ti ok, ljube moja.

Glumićeš transformer kartu
u albumima drugih ljudi
jer ti, takva kakva jesi,
imaš tu sposobnost da se
pretvoriš u tačno ono što drugima treba.

Naučićeš, sjaju nebeski,
da se ponekad u odraz svoj zagledaš,
da se pomiluješ po ramenu,
da sebe zagrliš svom tom ljubavlju
koja iz tebe klija
kao lavanda iz kamena.
Jer toliko ti je malo potrebno
nježnosti
i pažnje
pa da se razmirišeš.

Maku moj crveni,
komadu boje u talasima zelene,
što si rođena da se ističeš,
nemoj da se kriješ.
Budi to što jesi,
svemir te takvu stvorio,
da te u ovom životu
po svom liku iskleše,
da naučiš da ljepotu nađeš
koliko u ljudima,
toliko i u vrletima.
Tamo se nekad najbolje osjećaš.

Sve što je na ovoj planeti
i sazvježđu,
tvoje je.
I ništa ti ne pripada,
sloboda je tvoje srednje ime,
a tu tvoju iskru neuhvatljivu
ljudi mogu ili da vole ili da preziru
zavisi šta u njima samima budiš.

To već nije tvoje.
Tvoje je da rasteš.
Da cvjetaš, da budeš drugima
ono što je tebi priroda,
predah u sred teškog rada,
vjetrić na suvom ljetnom danu
i sunce kad se sve smrači.

Takva ti je sudbina,
tvoje nije na ovom vilajetu
da te vole, da te maze
onako kako si zaslužila.
Ne može se vruće gvožđe
golim rukama prigrliti.
Ali ne brigaj,
naći ćeš svoj krug
vatrenih,
koji te možda neće utješiti
ali će sve tvoje ranjivosti
znati da prigrle kao pleme.

Obećavam ti.
Čim ovo čitaš,
na putu si ka njima.