Umorna sam, ljube moja.
Umorna od borbe,
a neke bitke još ni počeli nismo.
Srce mi se slama,
samu sebe iz kože izuvam
svakim slovom koje pročitam
svakim pogledom na krvave oči
od suzavca i od straha.

Stala bih jednom režimu na crtu
ne samo ovom
nego svim režimima ovog svijeta
jedva trideset ljeta,
a bar toliko revolucija proživjeh.

Za Denisa
za Davida
za Amara
za Aleksu
za Berinu
za Tijanu
februare
jule
decembre
uživo i preko žice
kako sam kad mogla
Svaka mi je srce okrnjila
kad se završavala bez cilja
i svaka mi je srce opravila
dok je trajala.

U toj sam se masi Ljudi
uvijek lako pronalazila
ginuli smo za komad zemlje
tuđim odlukama
a da nećemo za ljudskost
ta odluka će biti naša.

Svaka nam revolucija,
bila ona uspješna ili ne
na površinu podigne sav prah očaja
i prkosa
bola i nade
sjaja u oku i krvavih modrica.
Za um koji pamti
razlike nema
u vuči ranjenih u ratu devedesetih
kojih sam se nagledala
i vuči ranjenih
cokulama i kopitama
onih koji bi trebalo nas da štite.

Nisu ovi protesti bez lica.
Pola mojih prijatelja je tamo.
Pošalju sliku prije belaja,
nasmijani.
Pošalju snimak prije gromade,
ljudi sjede i pjevaju.

Ovu bitku ne bijem ja,
još uvijek,
biju je dragi mi ljudi za mene,
s jedne strane bitku protiv torture,
s druge protiv nekih tuđih vrijednosti
koje nam se poturaju.

Ni jedno ni drugo nije naše.
Naše je da pjevamo.
Da postojimo.
Da pokažemo da pod ovu kožu više ne može.
Ne mogu da rade šta žele.
Da nam sijeku šume.
Da nam sijeku ljude.
Ko je zbog čega izašao
i da li nosi masku
koja je teorija zavjere
u ministarstvu zablude danas ovjerena
pitanja su za analitičare.

Za nas koji svjedočimo,
na globalnoj se ravni
dešava prevrat starog sistema
da li će novi biti bolji
to niko ne može da zna.
Ono što možemo znati
jeste
da li smo ćutali
ili smo progovorili
ta grlena čakra
nikad bitnija bila nije.

Svaka tvoja riječ
svaki komad podrške
za ljudskost
je važan.
Niste sami.
Nismo sami.
Jaki smo.
Ranjivi.
Nismo huligani.
Ljudi smo.

I samo tražimo
da nas tako i vidite.