Koliko ljepote u jednoj ruži.
Otrgnuta od svijeta koji je znala,
zemlje koja je hranila,
kiše koja je napajala,
njenih druga koje su se uz nju na vjetru njihale,
miru u koji bi samo povremeno
ljudska noga navratila.

Otrgnua i iskinuta iz svega što je znala.
I dalje u njoj hrabrosti ima
da se otvori i procvjeta.
Umjesto instant tuge i smrti,
ona bira da svoj poslednji ples
otpleše u najljepšim svojim haljinama.

I taj njen finalni performans
zavisi od vještine ljudi u čijem domu završi
da joj se dive
da je opažaju
da joj promijene vodu
i na kraju je presuju
da takva, divna,
ostane za vijeke vijekova
sačuvana u simbolu sjećanja
na događaj iz kojeg je potekla.

Pitam se ponekad, da li te ruže
poprime emociju za koju su vezane?
Postoji li drugačija dnk struktura
ruža koje se biraju za godišnjice
od ruža koje se biraju za groblje?
Traju li duže ruže koje je neko donio
od onih koje sami sebi uberemo?

U prirodi je krug života
toliko prirodan,
da pupoljak na istoj stabljici
cijeli život provede
gledajući u stariju mu susjedu
kako se otvara, cvjeta i umire.
Cvijeće je hrabrije od nas,
ta smrt najbližeg
ne utiče na njegov rast i raspon,
mada
ko sam ja da sudim?

Divlje ruže su u mom domu
uvijek bile voljene do zadnjeg daha.
Hiljadu sam ih puta posmatrala
pitajući se od kud mi pravo
da ih sebi priuštim
na uštrb života koje bi mogle da imaju.
Kad kupujem, obično kupim one
koje su pred kraj trajanja,
ne bi li im te zadnje dane uljepšala
mišlju da su nekom osmijeh donijele.

Ne volim paralele,
svaki je atom za sebe poseban,
ali nije li u tome simbolika živog svijeta,
da u nečiji život promjenu donese,
da ostavi trag, pa kakav god on bio?

Mi pjesnici vječno o smrti pišemo.
Ona je vječna inspiracija.
Samo kad si svjestan predivne provalije
i vjetra koji ti žubori s leđa,
možeš potpuno da se posvetiš životu.

Da u svakoj ruži i svakoj ruci
pronađeš dublji smisao,
ep jedne priče
i nema te religije
koja mi ljepše može
smisao svega dočarati.

A pitanje vječno ostaje:
“Kako li miriše moj život?
I da li je nekom,
negdje,
zbog mene,
bilo ljepše popodne
dok sam se rascvjetavala?”