Nisam ti odavno pisala.
Tebi, djevojčice blistavog pogleda
što cijeli život stojiš na vjetrometini
prkosnog pogleda uprtog u daljinu
kao da čikaš da ti se izađe na megdan.

Tako te život skovao,
a ljudi nisu štedili,
suđeno ti bilo da na sebi izneseš
svo zlo koje ljudski svijet može da pojmi
tebi, koja svom silinom bića
u dobrotu vjeruješ
uprkos svemu
ili baš zbog svega.

Nisam jednom zbog tebe zaplakala
sumanuto ponavljajući
“Kako sve tebi da se desi?”
Jel’ moglo bar nešto da te zaobiđe
i gdje su bili svi ti prinčevi i dobre vile
o kojima si čitala?
Ti tada plakala nisi.
Stiskala si zube, grizući unutrašnju stranu obraza.
Kršila si ruke oko nejakih ramena,
znajući negdje da niko osim tebe ne dolazi u pomoć
ni zagrljaj.
Držala si i noževe u rukama, šake na vratima visokih spratova,
ramišljajući se da li da se bar ožiljkom obilježiš
ne bi li neko bar tad na tebi vidio povredu.

Ono što si ti preživjela, vilo moja,
u udžbenicima se ponavlja kao statistika
a taj broj da jedna od tri djevojčice pretrpe
pa tri tačke nebitno koje nasilje
taj broj ništa ne znači kao takav
i ne osvjetljuje sistematsko uništavanje duše
na koje se na prokletom nam Balkanu
odmahuje rukom uz “Šta znaju djeca”.

Ti si, sunčice naoružana ljubavlju,
razlog što sam godinama radila na tome
da uopšte pomislim
da sopstveno dijete nekom, bilo kom, ikada ikom,
dopustim na čuvanje.
Jer tebe nisu sačuvali ni svi anđeli
koje sad znam da su te okruživali.
A šta će ljudi ako te Univerzum nije sačuvao?

Zbog tebe i tvog vaznesenja
na oltar žrtve rata i ljudi,
ja ću se vječno truditi
da u škole naših podneblja
unesem predmet Empatija.
Ja ću vječno ustajati protiv batinjanja
djece koje je štetno iz toliko razloga,
a pogotovo onog što narušava povjerenje
koje je potrebno da dijete uopšte dođe
roditelju kad mu se nešto desi.
Ti, vječna inspiracijo moja,
svjetlićeš u mojoj keliji pokajanja
jer tebe tad nisam mogla dokučiti,
između nas će uvijek postojati razdor vremena,
ali neku buduću djevojčicu ću možda moći pomoći.

Ili će bar, čitajući ove redove,
shvatiti da nije sama.
Da sve što joj se dešava
nije njena krivica.
Da posle patnje ima i život,
i to kakav život,
uspjeh i ljubav i zagrljaji,
prijatelji i sigurnost.

I svrha.
Misija.
Vojska preživjelih
koja iz svega izađe
sa lekcijama istorije
i mačem na gotovs
da se ista nikad ne ponovi.

Moje je, ljube moja,
da te pustim da izađeš
kad god poželiš
da ti bar suze dopustim
kad ni plakati nisi tad mogla.
Da za tebe smiraj nađem
u zagrljaju
svom ili tuđem, reći će ti ljudi koji te vole.
A ima ih.
Tvoje postojanje nije zaboravljeno.
Ono je uzrok sve svjetlosti
kojom i danas zračim.
A svi tereti
što moji, što tvoji,
nek’ pređu na ova pleća.
Široka su.
I tebe da ponesu.
Ljubavi.