Mogu, ali neću

Pitam se ponekadda li me je svemir ovako veliku stvorioda se teže sebi s puta sklonim?Sve prepreke kad se na vagu univerzuma postavena jednu stranui ja sama samcatana drugu, i dalje bi moja prevagnula. Nekako mi se sve više činida je svrha životapobijediti sumnju u samoga sebeili u onaj dio svemira u namakoji se od…

Slagalica života

Po ko zna koji put raspada mi se slagalica mog života. Slama se u rukama, kako je pravim, ona se lomi. Dok svijet oko mene vidi savršenu sliku prikazanu na kutijikoja se besomučno podrugujesvim mojim naporima da je istom takvom sastavim. Ne žalim, onim najljepšim okomja vidim da je svaka moja izvrnuta verzijahiljadu puta ljepša…

Moj tamničar

Moj um je prokleti tamničar, vrhunski manipulator, robovlasnik na steroidimakoji za jedinog zatvorenika imamene. Pod maskom uglađenog gospodinakoji ručava u Mensi, a večera na banketu ambasadora, on se pretvara da zna šta je za mene najbolje, bode me nevidljivim vilama sumnjeda li si dovoljno dobra, i kad ćeš postati. Moj um ima sve elemente hitlerovskog…

Želja

Želja za tobom je pronašla put života. Savila se oko nožnog prsta, upetljala se u ožiljak iznad desnog zglobaone noge koju sam lomila kad sam silazila da te dočekam, prešla preko onog dijela lista na kome nikad nisam osjećala bol, sjećaš se, tamo si krišom noktom zarivao da provjeriš da li izmišljam, došla do butine…

Oda tijelu

Da li se ponekad pitateod kud nam uopšte ovo tijelo?Kako imam baš ovakve noge, ruke, oči, glavu, koji to splet neurona ovaj trenutak kroz krv prenosi informacijeo svijetu van mene i svijetu unutar menei koji to um razdvaja ta dva? Sopstveno me tijelo ne prestaje čuditi. Od kako sam naučila da ga posmatramkao savršeni mehanizam…

Mekoća

Ostalo je upaljeno svijetlo u kuhinjiostali su nezavrnuti utikači i neokačene slikeostala je mrlja na zidu gdje si jednom za mene spljeskao onog nemoguće ogromnog komarcai rekao “niko tebe ne smije da ujede, osim mene”. Ostao je i tvoj lik u mom oku tamo gdje se splet trepavica u sebe savijabaš tu, da te svaki…

Glavobolja

Glavobolja koja prati spoznajunajstrašnija je boljka kojoj lijeka nema. Pojavljuje se noću, kao izlazna zavjesanemirnih snova punih vrtoglavih spuštanja, progona, vatri, buba i generalno svega od čega može da se bježii od čega može da se spašava. Pojavljuje se potmulo, sa pištanjem u ušima, toliko da probudi iz snajer je java ipak prijatnija, što se…

Jorgovani

Ima tih nekih ljudiu koje se silovito lako zaljubiti. Lako zaljubiti, ali teško ostati zaljubljen. Ti i takvi zaljubitisi obično traju koliko i sezona jorgovana, od začetka lista, pa sve do dugo očekivanih cvjetova koji miomirisom obasjaju beogradske ulice. I kao jorgovan, ta i takva ljubav se mora ili ubrati odmahili odbolovati kad preko noći…

Ruke u amanet

Vrtim u rukama predivo životakao moja baka što je preslicom tkala tepiheizvodim šare i nitine tako savršeno niti pod konackao moja majkaali dovoljno uvezano da se ne raspadnu. Ima u toj raskićenosti ljepotei zakona fizike koje niti naizgled nevezanepovežu za sva vremena. Pa čak i ako ih nekad neko razvežena svakoj niti ostaje utisnuti trag…

Balkansko prokletstvo

Ponekad se zapitam hoće li ikad najljepša poezija iz mene izaćiiz mjesta sreće, a ne bola?Pitam se da li zato tako često u sebi kandžama kopam napola zacijeljene rane, rane koje zasulužuju da ih se ostave na miru, ma šta na miru, da ih se ostave u prošlostigdje odavno pripadaju. Hoću li se maći od…

Postojanje

Postoje neke tišine između ljudi od kojih iznutra odumremo od vikekad se na dvoje spusti zavjesapa se sa pozornice spustimo u publikupa bi vraćali nevoljne glumce na bisda još koji minut ljubavi ugrabimojoš koji minut dvaput vrednijisad kad znamo da se primiče kraj. Postoje neki obrisi davnih pogledakoje u dlanu zasvrbe leptirićemleptirićem za koga znamo…

Ogledala

Ušla sam u stan pun ogledalagdje god se okrenem dočeka me neki ugao mene koji nisam prije primjetilada me podsjeti da živimo u desetdimenzionalnom svijetumi koji najčešće u dvije dimenzije razmišljamoda li je nešto dobro ili nijetaj subjektivni osjećaj je zajeb stoljećajer tek kad vrijeme prođei prostor se pretvori u sjećanjatek onda možemo da sudimoko…