Kad me pitaju, ko si ti? Ja se skamenim. Može li, rođače, neko lakše pitanje? Na primjer, o dubini crnih rupa ili postojanju raja i pakla? Na ta dva imam bar teoriju. Na ovo prvo spomenuto, ni to. Jesam li Bosanka, Hercegovka ili nesto treće? Određuju li me zaista granice koje se mogu iscrtati samo…

Mogla bih napisati knjigu načina na koje te ljudi pitaju jesi li i hoćeš li i šta čekaš s udajom/ženidbom/djecom. U kulturi balkanske opsesije produženja vrste (čitaj nacije), iskristalisalo se to “šta ti čekaš” pitanje jer se podrazumijeva da žena nije žena dok ne proizvede novo čeljade i pretvori intimne dijelove u fabriku života. Ne…

Ništa u životu nije slučajno. Postoje trenuci u kojima sebi to kažem, pa onda zaboravim, pa se opet vratim na isto i tako obrnem krug za krugom i godinu za godinom. A život, taj iskonski roditelj, koji i mazi i udara, nasmiješen svaki put raširi ruke da potrčim u njegov zagrljaj. Ovih dana muči me…

Čitam ovih dana vijesti. Znam, ništa mi ne morate reći, sve znam, ali taj sado-mazohizam čitanja vijesti sa Balkana još nisam uspjela da iskorijenim iz života. Ovih dana (mjeseci, godina, vijekova) – na Balkanu ništa novo. Ali senzacionalno ništa novo. Već sam se navikla da posle naslova automatski pogledam datum objave, čisto da vidim da…

Koliko sebe možeš da daš Da ljudima bude dosta? Koliko udova istrgnuti. Baciti u njihovom pravcu. Uz ritmično “Daj! – Evo ti. Evo, evo, evo…” Hoće li stati kad ostane Samo hrpa iznutrica? Sa dva oka i parom ušiju. Usne nisu potrebne. Možeš treptajem da im potvrdiš Ono što zaista žele da čuju. Ili će…

Nisam mogla da ga prebolim. Nije mogao da me zavoli.

Lijepa si, samo da izgubiš koji kilogram. Uspješna si, samo da dobiješ sljedeću titulu na ljestvici. Dobra si, samo kad bi se manje davala. Divna si, samo još da se udaš. Čovjek si, samo takvi danas ne prolaze dobro. Krvava riječ samo. Zalijepi se kao čičak. A dolazi iza divnih riječi. Čuješ lijepa si, pa…

Neko je zakucao na vrata. – Dobro veče. Mogu li da uđem malo? Bilo je kasno i domaćin se nestrpljivo premještao s noge na nogu, gledajući sa čežnjom u otvorene novine i kuvano vino koje ga je čekalo. Pogledao je napolje u olujno nebo, pa u sobu, pa u gosta. – Izvolite. Ali ne mogu…

Ne volim. Ne volim plastično cvijeće jer podsjeća na groblje. Ne volim iskrzane stranice knjiga koje sam s ljubavlju posudila nekome. Ne volim lijenu sebe. Ne volim mamine brige. Ni što se mora brinuti za sve i svašta. Ne volim mokre tabane. Ne volim miris tuđeg znoja. Ne volim kad povjerujem ljudima koji to ne…

Teško je, preteško, pronaći svoje mjesto u ovom kutku svemira. Pogledaš sebe, pogledaš ljude oko sebe, pogledaš zvijezde iznad sebe i tačno ne znaš u koju korpu da se svrstaš. Ponekad ti se prišunjaju Očekivanja, ta bezobrazna derišta, pa ti udare čvrgu po glavi i pokažu na znak pored puta: “Trebaš biti”. A to trebaš…

Kanta overthinkinga sa malo šlaga na vrhu. Eto šta me definiše ovih dana.  Život je toliko poslovan da se ujutro sa mnom hladno pozdravlja klimajući glavom. Ništa mu ne govorim jer od overthinkinga boli glava. Jos vise boli srce. Na tački ključanja odlučih da apliciram za malo bolji život. Ili bar malo srećniju mene u…