Dobila sam odgovor na pitanje vijeka
“kako se živi bez knedle u stomaku?”
Znate o čemu govorim.
Knedla je to koju smo progutali
dok smo sa sebe tuđa očekivanja lizali
kao mačke što progutaju klupko dlaka
kada se čiste.

Mačke imaju nagon za povraćanjem
kada se klupko zalijepi za utrobu
one se sakriju u ćošak i dugo kašlju
dok sve ne izbace.

Ljudima je u amanet ostavljen
isti taj instinkt
da se očekivanja riješimo
kad se u umu zaglave
ali je naš veterinar nazvan društvo
taj instinkt vakcinisao
pa se učimo od malena da očekivanja gutamo
i nikad ne odbacujemo
dok ne crknemo.

A od očekivanja može da se crkne.
I baš taj termin koristim
namjerno
narodski
jer od očekivanja se ne umire
smrt je previše dostojanstven proces
koji se dešava prirodno.
Za razliku od očekivanja,
u kojima ništa prirodno nema.

Da se vratim na temu,
kako se živi bez knedle u stomaku?
Kad svjesno doneseš odluku da ništa više ne gutaš silom?
Divno je.
Mirno i uzbudljivo u isti mah.
I sve može.
Sve teče kao rijeka koja na prepreku može naići,
ali će istu ili uglačati dok preko nje ne navre
ili će negdje pronaći pukotinu da do cilja dođe.

Ovih dana ja plovim.
Rijekama spoznaje
sa pritokama vrijednog rada,
hedonizma
i ljubavi.
Plovim okeanu ljubavi
u kome se cijeli svemir sastaje.
Ta i takva rijeka mira,
čisti i ljude koji mi ne pripadaju,
donosi neke nove saputnike,
gradi čamac od debala
i isti razgrađuje kad je potrebno
da se sa vodopada strmoglavim.

Ovu odiseju pišem kao podsjetnik
sebi prvenstveno
da ponekad moraš da prođeš kroz brzake
i virove
da bi se do okeana došlo.

Jer okeanu možeš da dođeš tek kad shvatiš
da si sav od vode satkan
da u tebi već postoji plima i oseka
i mjesec koji te pokreće u ciklusu koji se ponavlja.
I sve što postoji je samo lice i naličje talasa
koji te u pravom smjeru vodi.

Naše je samo da se prepustimo.

P.S. Putovanje je mnogo lakše
ako se s jedne strane odgurnemo
veslom zahvalnosti
a s druge oslonimo
na prijatelje koji nas voli.
U mom životu
oba su spektakularna
i na tome sam najviše univerzumu zahvalna.