Hej ti!
Čudo jedno!
Da, ti, baš ti.
Što grliš najdivnije na planeti.
I u stanju si da za ljude koje voliš
preplivaš okeane i pomjeriš planine.
Što radiš na sebi svaki bogovetni dan,
pa i po cijenu produktivnosti,
a opet imaš hrabrosti da sumnji
pravo u oči pogledaš.
Tebi koja voliš da voliš
i možeš satima da maziš
bilo šta što je živo i što pažnju kao takvu traži.
Tebi imam nešto da kažem.
Volim te.
Bona.
Malo po bosanski,
malo da osvijestim tu bolnu tačku u tebi
koja tako zaslužuje da je se grli
i da se voli.
Volim te majke mi Radinke.
Šta god radila i kakve god stvari napravila
u redu si
dovoljna si.
Dovoljna si i kad voliš i kad se ljutiš.
Kad si po nekim tuđim mjerilima dobra
ali i kad si sebična.
Dovoljna si takva kakva jesi
i sto gradi kakva ćeš se izgraditi.
Volim tu tvoju vjeru u svemir
kojom barataš kao mačem
u borbi sujete i ega
da znaš da će sve biti dobro.
Volim što radiš najbolje što možeš
čak i kad misliš da više ne možeš ništa.
Volim te tvoje sirove emocije zakačene na rukav
i sve ono prećutano što si u sebi zarobila.
Volim što možeš beskrajno da daješ
i što sad učiš da je u redu i da uzimaš.
U tebi volim i taj dualitet
mirne luke
i olujnog vjetra.
Jer sve što je u tebi i od tebe
sve što se u tebi prelama sad i u vijeke vijekova
sve je od ljubavi satkano.
I kao takva ti se vraća.
Evo i kroz ove stihove.
Zamoliću noćas tvoju svojtu anđela čuvara
koji su se svi odreda
u isti mah postrojili kad se za tebe anđeo tražio
znajući da će ti pomoć trebati
i da ćeš naučiti da je tražiš.
Da ćeš na njoj biti zahvalna.
Zamoliću svu tu svojtu bestežinski savršeno nesavršenih čuvara
da te ljubavlju obasjaju.
Da ti na uvo puste hipnozu
u ritmu praiskonskom
“Do vo ljna si. Do vo ljna si.”
Ti, takva kakva jesi.
Voljeno stvorenje moje.
A tek ćeš čudo sebe da osvjedočiš.