Malo koji dio tijela
Ima funkciju u izražavanju emocija
Kao što su ramena
Ramena u književnosti nose terete svijeta
Pretvaraju nas u Atlase i čine superljudima
Opravdavaju sve ono što ne treba da se nosi na njima
Jer teret koji sami preuzmemo
Lakši je od tereta koji nam drugi daju
Tako sami sebe lažemo
Ramenima sliježemo kad nešto ne znamo
Češće
Kad nas nije briga
Najčešće
Kad se pretvaramo da nas nije briga
U ramena se skupimo
Kad tuga napadne na sva tri fronta
Kao da zavučemo uši u njih
Da ne bi čuli vriskove koje potiskujemo
Jer biti srećan je stvar odluke
Rekoše motivacioni govornici
Koji o životu imaju pojma ali to košta taj njihov seminar
Ramenima idemo naprijed
O njih okačimo torbu punu knjiga
I namirnica
O njih kačimo djecu
Svoju ili komšijsku
O njih neko kači i puške
Ali o tome nećemo danas
Jer mi koji jedva o ramenima nosimo svoj život
Ne možemo ni da zamislimo kako
Neko može okačiti tuđe
O ramenima ne razmišljamo
Osim u tom metaforičkom smislu
Pogotovo u nekim godinama
Ne razmišljamo kad nosimo veš mašinu
Pa se iznerviramo što neko kuka kako ne može
Pa je iz nekog inata podignemo sami i odnesemo na treći sprat
Ne razmišljamo kad vučemo nepotrebne kofere
Po svijetu
Jer smo svoj dom ostavili premladi
Pa u ta putovanja trpamo sve što mislimo da čini nas
Pogotovo ne razmišljamo kad se o njih kače ljudi
Koji su lijeni da sami idu kroz život
To ti je ta mješavina fizičkog i emotivnog tereta
Koja te vuče kao podzemna struja
Ne shvatiš dok ne bude prekasno
Ne shvatiš dok ne dobiješ zapaljenje oba ramena
I kontrakciju mišića oko kosti
Koja pritišće nerve i krv
Jer tijelo se buni
Protiv sopstvenog zanemarivanja sebe
I odakle ti pravo da drugim ljudima daješ veću važnost
Nego sebi
Da kažeš lako je za mene
Ko si ti da odlučiš da je za tebe lako
Kad nas je svemir stvorio jednake
Pa je valjda ili svima lako
Ili nikome nije
Pobune se ramena kad već neće glava
Pa ti pulsira mišić desne ruke
One kojom jedeš, pišeš, grliš, oblačiš se, rukuješ
Pa shvatiš da neke stvari ne možeš
A i one koje možeš ne bi morao sam
Shvatiš da ti za svaki pokret treba svaki djelić tvog tijela
I više ne bude važno imaš li strije i celulit
Ni kako ti izgleda nos iz profila
Polako učiš da posmatraš mehanizam sebe
Prste, ruke, nerve, vene, laktove, koljena
Anatomiju duše pretvorenu u organe
I shvatiš da je svrha života sam sebe očuvati
Od kompleksa superžene
Koja sve može sama
Jer ranjivost je nasušna potreba
I ako je sebi ne dozvoliš
Ostaje ti biti ranjen
Nekad od drugih
Češće od strane sopstvenog tijela
Jer dobri ljudi umiru od raka
Srčanih, moždanih i šećernih
Udara
Koji se kao oseka periodično vraćaju
Na plimu potisnutih osjećanja
Nametnutih od kolijevke do groba
Onim
Budi dobra djevojčica, djevojka, žena
Dobra kome pitam se
I stoji to pitanje tako na ramenima
Kao najteži teret
Koji eto odlučih skinuti
Bar na kratko